Kod nas u Dalmaciji gljive su većini velika nepoznanica. Rijetki su oni koji ih poznaju i znaju gdje ih naći, a najbolji poznavaoci kažu da ih ima te da ima čak i tartufa. Jer kod nas se uobičajeno beru šparoge, pri čemu treba biti vrlo oprezan. Naime, kad one rastu i zmije su već vrlo aktivne.
Ali u Sloveniji branje gljiva, "gobarjenje", je nacionalni sport. Ljeti i u jesen šume su pune ljubitelja gljiva, uključujući i pisca ovih redaka. "Navukla" sam se na gljive, priznajem. Iz više razloga. Prvo i prvo jer su ukusne i zdrave! Pohane, pečene, u ukusnom rižotu, u umaku, u najboljoj juhi na svijetu koju kuha zakoniti, ukiseljene... Prije dosta godina na institutu Ruđer Bošković u Zagrebu su otkrili da neke gljive ne samo da zaustavljaju stvaranje stanica raka nego i potiču rast novih zdravih stanica. Te još mali milijon dobrih stvari... Zatim tu je i onaj dobar osjećaj dok šetam po šumi sa košarom u jednoj i foto aparatom u drugoj ruci i tražim gljive! Uzbrdo, nizbrdo, preko potoka, do ribnika, pa opet gore, gore... Više se čak niti ne izgubim kao prije. A ako se i izgubim nije me strah. Dišem punim plućima, uživam u osjećaju slobode, mirisima, bojama i stanovnicima šume (Štrumpfove još nisam srela)... ne mislim na put, znam da ću ga naći kad ga budem trebala.
Kod branja gljiva treba biti jako oprezan i brati samo one koje dobro poznajete i za koje ste 100% sigurni da su jestive. Jer ima jako puno dvojnica, neke su nejestive, a neke otrovne. Najpoznatije u našim krajevima su muhara, svima poznata radi svog privlačnog izgleda i jarko crvene boje. Još otrovnija je panterina muhara, te najgora od svih zelena pupavka. Stoga OPREZ - gljive koje ne poznajete pustite na miru!!!
I na kraju, znate onu izreku "ima ih ko gljiva poslije kiše "? Istinita je jer gljive zaista rastu ko lude poslije kiše.
Moje poznavanje gljiva je još uvijek skromno pa berem samo vrganje, lisičarke, djedove, velike sunčanice, turčine i kostanjevke. Ostale, zajedno sa navedenim, "berem" samo foto aparatom.
