U općini Slovenske Konjice, u blizini sela Žiče, nalazi se Žička kartuzija, bivši samostan kartuzijanskog reda. Samostan je dobio ime po tzv. "bijelim redovnicima" koji su ime dobili po karakterističnim dugim bijelim haljama koje su nosili. Samostan je između 1160. i 1165. sagradio štajerski pogranični grof Otakar III. Traunga, koji je rado posjećivao Slovenske Konjice. Naredio je izgradnju rezidencije za kartuzijance u zabačenoj Dolini svetog Ivana Krstitelja.
Razni izvori i sačuvane ruševine dokazuju da je Žička kartuzija klasičan primjer kartuzijanske arhitekture od samih početaka ovog reda. U Žičkoj kartuziji građevine su raspoređene prema obliku krajolika i arhitektonski prilagođene samom terenu. Gornji samostan sastojao se od ćelija za redovnike te velikog i malog križnog hodnika u kojem su bili zajednički prostori (kuhinja, knjižnica, blagovaonica...). Redovnici su živjeli po strogim vjerskim propisima, odnosno svakodnevnoj molitvi i radu. Donji bratovski samostan činile su ćelije za braću laike, koje su također bile povezane križnim hodnikom.
U prvim godinama kartuzijanstvo je teško spajalo kraj s krajem, pa se tako tek u 13. stoljeću razvija i doživljava svoj prvi procvat. Najveći procvat Žička kartuzija doživljava u vrijeme jedne od najvećih katastrofa u povijesti Katoličke crkve, naime u razdoblju kada su kršćane vodili dvojica papa; jedan iz Rima, a drugi iz Avignona.
Žička kartuzija održavala je bliske veze s ostalim samostanima ovoga reda u Europi, a posebno su međusobno bili povezani slovenski kartuzijanci. U vrijeme gladi, bolesti i rata kartuzijance je duhovno spajala zajednička molitva.
U 15. stoljeću slijedi novo razdoblje procvata, ali se kartuzija ubrzo suoćava sa problemima poput turskih prodora i seljačkih buna. Turci su u više navrata napadali okolicu Žičke kartuzije, a 1531. su ubili priora i nekoliko redovnika. Sredinom 16. stoljeća Žička je kartuzija bila gotovo prazna, jer se sve manje ljudi odlučivalo za pristup kartuzijancima.
Kartuzijanci nisu širili vjeru među ljudima samo govornom, već i pisanom riječju. Kartuzijanci su bili vješti u poznavanju raznih jezika i pisama, osobito u području teologije i astronomije. Samostanska knjižica sadržavala je više od 2000 rukom pisanih knjiga. Danas poznajemo tek desetinu tih rukopisa. Sredinom 16. stoljeća nadvojvoda Karel II. Austrijanac je naredio da se knjige prebace u Graz.
Malo zanimljivosti iz života redovnika:
- konzumacija mesa četveronožaca bila je zabranjena,
- nedjeljom i blagdanima dok je je čitač čitao duhovne tekstove, bila je naređena šutnja. Kršenje propisane šutnje kažnjavalo se najčešće oduzimanjem obroka ili dnevne mjere vina
Danas je u Žičkoj kartuziji sačuvana obrambena kula sa zidom. Najveća je ruševina velika pravilna crkva sv. Ivana Krstitelja, po kojoj je cijela dolina dobila ime. Djelomično očuvani dijelovi su Otakarova kapela, podrumi, kuhinja i dio klaustra.
Tu je lončarski-slikarski atelje gdje se može vidjeti kako se oblikuju predmeti od gline. U biljnoj ljekarni se mogu kupiti razni domači proizvodi, kao i poludrago kamenje.
Pred kartuzijom se nalazi obnovljeni vrt ljekovitog bilja, s replikom izvornog kamenog stola i klupe. U vrtu je zasađeno više od pedeset vrsta ljekovitog bilja, te šumarci graba, a vrt je okružen nasadom šipka.
Oko cijele kartuzije vodi energetska staza.
Žička kartuzija prožeta je nevjerojatnim energijama, (posebno su jake u vodi), koje blagotvorno djeluju na naše zdravlje i dobrobit.
Jedna od energetskih točaka je druga najjača energetska voda u Sloveniji. Vodu možete natočiti, najbolje u bocu, odmah popiti ili ponijeti kući.
Pokraj ulaza nalazi se i najstarija gostionica u Sloveniji, Gastuž (iz 1467. godine), koja u svojoj zbirci čuva srednjovjekovne kuharske recepte.
Žička kartuzija je danas turistička točka, mjesto za opuštanje i bijeg od gradske vreve, u njenom čarobnom ambijentu se održavaju koncerti, a subotom je to mjesto gdje se izgovara sudbonosno "DA"
